Redatelj filma je Mario Boić, producent Tomislav Marinović, a ovom prigodom ugostili smo scenarista filma Krešimira Šimića Šimu koji je 1992. godine, s tri i pol godine, ostao bez oca u Domovinskom ratu.

U znak sjećanja na svog pokojnog oca te u čast svim poginulim i nestalim hrvatskim braniteljima, odlučio je trčati Memorijalni ultramaraton  Zagreba - Vukovara.  Trči za one koji više nisu s nama istovremeno poručujući: „Usudite se potrčati sebi u susret. Ne možemo reći da nismo uspjeli ako nismo pokušali.“

Učenicima je poslao motivirajuću poruku  da ostanu vjerni onim životnim vrednotama koje se danas gube, koje su u sjeni lošega, te da budu uporni u širenju dobra i ljubavi.

Na kraju je Šima poručio: „I ne bojte se suze jer ona je ponekad ratnikova snaga! Što god radite u životu, budite ratnici!“

Slava i hvala svima koji su položili živote za Vukovar i Škabrnju. Želimo da Vukovar i Škabrnja svijetle zlatnim sjajem i osvijetle našu domovinu i sve one koji u njoj žive, a Ratnik neka bude dio svjetla.

                                                     učitelji:  Marija Alerić i Marijan Ibrišimović

„SMIJE LI RATNIK PLAKATI?“

Riječ čovjek. Šest slova, jedna riječ i toliko definicija, no samo je jedna prava.

Riječ ratnik. Šest slova, jedna riječ i jedna prava definicija. Rekli bismo da je to  osoba koja se bori za nešto i nekog.

 Što povezuje čovjeka i ratnika? Na prvi pogled ništa, ali ako se zamislimo, naći ćemo povezanost. Povezuje ih jedna velika riječ – duša. Svaki čovjek, ima dušu. Svaki čovjek radi nešto iz srca, s osjećajima.  Zapitajmo se hoće li ratnik poći u bitku jer ga to zanima. Neće. Poći će jer mu duša, srce to želi. Svaki ratnik ima razloga zašto kreće u bitku, bila ona velika ili mala.  Poći će u bitku za svoju obitelj, domovinu, ono što je njemu najbitnije. A za to treba imati dušu. Treba biti čovjek, a upravo takvu osobu  imali smo priliku čuti i upoznati.

On je naš Slavonac. Sin je poginuloga hrvatskoga branitelja. Veliki je  humanitarac i čovjek velikoga srca. Krešimir Šimić za sebe kaže da je  policajac, otac, suprug, a Šima.. Šima je dar od Boga. Šima je najmlađa osoba koja je otrčala ultramaraton Zagreb – Vukovar. On je osoba koja se odricala  kvalitetnog spavanja u krevetu, kvalitetnog doručka, ručka, večere. Odricao se i druženja s obitelji, a sve  kako bi se pripremao za  veliku utrku. Pet dana,  pet dionica i tristo četrdeset četiri pretrčana  kilometra.  Svaku etapu trčanja posvetio je nekome (trkačima, obitelji, pokojnome ocu, djeci poginuloj u Domovinskom ratu, osobama oboljelim od teških bolesti, Vukovaru). Cijeli projekt posvetio je kćeri Patriciji.

„Najteža od svih. Dionica gdje se umor počinje osjetiti, gdje teško pronalazimo motivaciju. Ovu dionicu posvećujem Slavonskom Brodu. Svoj djeci koja su stradala. Nek' ovo bude ona puzzla koja nedostaje u spomeniku“, rekao je Šima. Dionica Slavonski Brod – Osijek predzadnji je korak do velikog cilja, do Ovčare. Posebno smo emotivno doživjeli njegove riječi ulaska u Vukovar.  „Trčim Trpinjskom cestom. Ne trebam vam ništa pričati o njoj. Oprosti mi,  grade. Oprosti što prolazim kroz tebe pognute glave.“  Šima je dolaskom na Ovčaru posebno razotkrio svoju dušu pustivši suze.  One nisu dokaz da je slab. Naprotiv, one su dokaz postajanja duše, ljubavi. Sve te emocije pokazale su nam  koliko mu je stalo.

Hvala Vam, Šima! Hvala što ste  baš na dan 18. studenoga,  kada obilježavamo  Dan sjećanja na Vukovar i Škabrnju, odlučili podijeliti s nama svoju životnu priču i prikazati film. Na nas ste ostavili snažan dojam. Zbog Vas i Vašeg filma, svijet gledamo drugim očima.

Antonela Safundžić, 8. b