2012-05-27 10:08:33

Modri šumor vječnosti

Učenici osmoga razreda su na satu hrvatskoga jezika učili antologijsku pjesmu Josipa Pupačića More koja ih je nadahnula da napišu pjesmu u prozi pod naslovom Modri šumor vječnosti. Evo nekoliko njihovih misli. 
Maja Vinčazović, prof.

Modri šumor  vječnosti
 

Valovi se pjene, šume pa divljaju, pa se smire.

Dok ja sjedim i gledam ,

Kroz sjećanja mi prolaze valovi slika, riječi,

A sjećanja šume, duboka kao more, modra kao more.

I kroz misli mi prolaze sjećanja koja još uvijek šume

I koja će šumiti vječno

Dok bude mene i dok bude vječnosti.

Mario Koporčić, 8.a

Modri šumor vječnosti
 

O more, zagrli me noćas.

Nek mi tvoja pjena, u zanosu

Slanom, obgrli ramena. Usnut ću noćas

Na tvom dnu od algi, pijeska i kamenja.

Daj da na trenutak nestanem u mraku

Podvodnih dubina.

Usnut  ću noćas snove koji plove nekim novim svijetom

Smijeha i vrlina. Na postelji modroj, satkanoj u čipki valova i stijena.

Usnut ću na tvom dnu od algi, pijeska i kamenja.

Tamara Čeović, 8.a

Modri šumor vječnosti
 

Izlaskom sunca more se zlati.

Udara o stijene, sve se više

bliži meni.

Sjedim na pučini i gledam u daljinu,

a ptice pjevaju, pjevaju i smiju se.

Stojim u moru sve oko mene modro,

a u srcu prijateljstvo pravo.

Ivana Dobenko, 8.b

                                                 Modri šumor vječnosti
 

Predvečerje je

nebo se crveni

što od sunca koje zalazi

što od ljubavi prema moru.

Iz daljine čuje se šum,

šum vječnosti

More sklada svoje stihove

I pjeva već svima poznatu pjesmu

Pjesmu nade, spokoja i mira

Pjesmu koja umiri i najnemirniju dušu.

 Magdalena Hnatešin, 8.b

                                                Modri šumor vječnosti
 

Približava se uz šumor vjetra,

govori nešto suviše glasno,

ali razumljivo tek u tišini.

Nešto jasno poput vedrog jutra

i plavog neba, nešto daleko,

a istovremeno blisko…

Razjašnjava dubinu modrog

      šumora vječnosti.

                                                                                      Marija Vargašević, 8.b

Modri šumor vječnosti
 

Kao vječnost,

ono nikada

presušiti neće.

    . . . . .

 

Svi mu se

dive, a ono to

i ne sluti,

samo šumi, šumi, šumi.

 

Svima donosi utjehu,

radost, sreću koji

je u njemu traže.

 

Valovi veliki, mali

Udaraju o čvrste

stijene kao da ih hoće

slomiti, ali one i dalje

čvrsto stoje pa mu

prkose, a ono se i dalje ljuti.

 

Boju neba, more ima,

Al samo kad nevrijeme je,

Tada bježi na obalu svoju.

                                                                                  Tihana Sulić, 8.b

    Modri šumor vječnosti
 

Sjedim na stijeni,

a oči kolutaju po vodi plavoj

i gledam u daljinu,

gledam bijele galebove.

Sjedim i promatram valove

kako udaraju od kamene stijene

kako se pravi bijela pjena.

Sjedim i osluškujem more

i čujem samo šum.

Pogledah u nebo,

a bijeli galebovi lete,

i ponese me njihova pjesma

i modri šumor vječnosti.

                                                                                Kristina Janković, 8.b   

 

                      


Osnovna škola "Ivan Mažuranić" Sibinj