Zbogom, osmaši, učitelji i moja školo

Zvono glasno zazvoni na školskom hodniku punom djece, ali ovo nije obično zvono. Ovo je zvono koje ćemo po posljednji puta čuti u ovoj školi. Zvono koje je uvijek označavalo sreću, veselje, radost i odlazak kući, sada označava kraj. Kraj jedne zlatne staze koja se prostirala dugih osam godina.

Užurbano se spuštamo do dvorane crvenih očiju, u ruci držimo marker da nam se po posljednji put potpišu neki nastavnici ili učenici. Svi zajedno sjedamo na tribine kao jedna narančasta cjelina. Na platnu se projicira naš slikokaz. Krećemo sa slikama dok smo bili mali kao palčići, rasli smo poput bujice i, evo nas, nakon osam godina, imamo nepunih 15.

Sjećanja me vraćaju na prošle dane, ekskurzije, kašnjenja na fiziku i tehnički, dolaženja na predsat, prvi dan škole, usponi i padovi, jedinice i petice, prijatelji i neprijatelji... Uzimam meni najdražu sliku iz djetinjstva. Nikolina i ja u prvom razredu, lica smrknuta, a odjevne kombinacije nemodno osvještene, naročito moja. Da, ovo je kraj, nazad nema, prošlo je. Završilo je jedno veliko poglavlje našeg života, očekuju nas nova prijateljstva, nove ljubavi, škole. Nikada se više u jednoj prostoriji neće sastati ovih 18 ljudi oko mene. Neće biti naše cike i vriske na hodniku. Sve se mijenja: ljudi, okolina...

Sada imam dvije najdraže slike iz mog osmogodišnjeg školovanja. Uz Nikolinu i mene, tu su i Katarina i Anamaria - buduće gimnazijalke koje su već razvile svoje planove za budućnost. No, zasigurno, nedostajat će mi sve. Od Žanine glume do Pršinog deranja kad uđe u autobus.

Po posljednji put zatvaram vrata od škole, pozdravljam se sa svima, grlimo se, ljubimo... Odlazim u autobus, po običaju sjedam do prozora. Pred očima mi odmiču prizori iz vana. Isto je u mojoj glavi: odmiču mi prizori proteklih osam godina.

Antonija Karakaš,8.a

Zbogom, osmaši, učitelji i moja školo

Početak je lipnja. Misli nam svima lutaju daleko. Zanesena, sjetim se zajedničke fotografije moga razreda. U glavi mi prolaze stihovi: Prijatelji, često mislim na vas...
 

Prisjećam se petog razreda kada smo sa strahom gledali „velike“ osmaše, u sebi se divili i željeli biti kao oni.  Tek sada vidim koliko je glupa bila naša želja i koliko su lažni bili naši idoli. Danas, kada sam osmašica, znam da i mi „veliki“ osmaši  imamo strah - strah od srednje škole. Sada, kad razmišljam o tome kako se rastanak bliži, poželim sve ispočetka. Svakim danom smo sve bliži rastanku s ovom školom i odlasku u novu, gdje smo opet najmlađi, ali kako otići iz ove škole i ostaviti sve uspomene zaključane iza bijelih vrata? Kako otići u nešto nepoznato i postići sve ovo što smo postigli ovdje? Kako napustiti najbolji 8. b kojeg su rijetki voljeli, a opet smo svima na poseban način prirasli srcu? Kako prevladati tugu rastanka s prijateljima koji su mi postali kao braća i sestre i s razrednicom koja nam je puno puta pomogla? Puno pitanja, a odgovora nigdje…

Znam samo da ću u srednju školu ponijeti uspomene, one sitnice toliko čvrsto vezane u sjećanje. Ponijet ću razredne šale, učeničke i nastavničke provale, čitanje između redova iz hrvatskog, najdublja mora, povijesne bitke, najkompliciranije matematičke formule…
 

Sva ta sjećanja s vremenom će izblijedjeti, ali nitko mi neće moći oduzeti sliku s ormara na kojoj mi se iz dana u dan smiješi moj razred.

Danijela Gunčević, 8. b

Zbogom, osmaši, učitelji i moja školo

   Bilo je to davne 2006. godine kada se sastala generacija. Prva prijateljstva, prve simpatije, prve svađe i sve ostalo mi smo prošli zajedno. Ovaj razred je ništa više nego hrpa prijatelja koji su, uglavnom, uvijek složni bili. Osam godina smo učili, nastavnike ponekad varali, možda smo slučajno jedni druge uvrijedili, ali znam da smo se ipak lijepo slagali i da smo se pred nastavnicima puno puta branili, uglavnom zbog ludosti koje smo činili. Jedni od drugih na kontrolnom prepisivali, međusobno smo, dok odgovaramo, šaptali. Običan razred mi nikad nismo bili. Čemu sada suze liti, mi nikad zaboravljeni nećemo biti. I noćas se rastajemo, u srcima ostaju prijatelji, a sada se moramo rastati i možda se više nikada nećemo sastati.

                                                                                                Lorena Colić, 8.E

Zbogom osmaši, učitelji i moja školo
 

Dani neprimjetno prolaze, dolaze u nizu. Ono što smo nekada nestrpljivo očekivali i mislili da nikada neće doći, već je pred nama. Sada, kada je kraj već došao, neočekivano smo postali tužni jer se počinjemo opraštati s  ljudima i događajima koje su nam odjednom postale tako važne . Opraštamo se i od učitelja, nastavnika. Ponekad se nismo slagali jer smo mislili da nas muče bespotrebno, ali sada shvaćamo da su samo željeli da naučimo što više i budemo spremni za ono što nas čeka. Ali, prije svega, opraštamo se od svoje generacije. Ponekad smo se svađali, inatili bez razloga, ali je mnogo više onih dana koje smo proveli u druženju i šali.

 Sigurno će nas život odvesti na različite strane, ali vrijeme koje smo proveli u osnovnoj školi  nikada nećemo moći izbrisati. Nedostajat će sve naše fore, rasprave i izazivanja...sve gluposti koje smo radili pa rekli da nismo mi, ili da to nismo vidjeli...Svako naše zapričavanje nastavnika kako nas ne bi ispitivali. Isto kao i naše pjevanje pod glazbenim tijekom kojeg ne zvučimo dobro. Ali nema veze, sve je to za ljude. Nedostajat će nam sve ono naše smijanje zbog neke normalne rečenice koje smo mi malo drugačije okrenuli, ali naravno nismo mi krivi.

  Znam da nam život svima donosi nešto drugačije. Možda se nakon osnovne škole nećemo često družiti, ali nikada nećemo reći da žalimo i zbog kojeg trenutka. Uvijek nam je bilo važno da budemo jedna „radna obitelj“. Vrata našeg razreda bila su svima otvorena. I sada kad svi znamo da dolazi kraj polako se skupljaju suze u očima jer znamo da više nema nas. Nema tog  8.c čije su vrijednosti bile složnost, poštivanje odraslih, marljivost, upornost, mudrost, a nadahnjivala nas vjera i želja za uspjehom. Mnoge tajne su među nama koje vjerojatno nikada neće biti otkrivene. U ovome razredu smo se prvi puta zaljubljivali, svađali, tukli i štošta drugo, ali smo uvijek znali da smo jedno i ništa drugo vise nije bilo bitno. Ovo je posljednji put da smo svi tu, zagrljeni, posljednji put da se zajedno radujemo, a ustvari tugujemo. Sada vam svima želimo reći:“ Hvala!“  Hvala na svakom trenutku provedenom s vama.

Hvala nam što ste se našli na našem životnom putu i pomogli nam da izrastamo u dobre ljude.

Marin Kovačević, 8.c

Zbogom osmaši, učitelji i moja školo

Kao da je bilo jučer. Prvi dan prvoga razreda. Sitnim koracima došli smo do škole u pratnji roditelja s ciljem da pokupimo znanje i stvorimo drugu obitelj unutar škole. A vidi nas sad! Završavamo osmi razred, u oku nam suza sja, rastaje se naša generacija.

U ovoj smo školi proveli osam prekrasnih godina, stvarajući prijateljstva i uspomene. Danas odlazimo iz te škole. Pozdravljamo se s nastavnicima, prijateljima i osobljem. Zahvaljujemo razrednicima koji su se od nas trudili napraviti poštene ljude. U prvome razredu učila nas je  učiteljica Štefica, u drugom, trećem i četvrtom učiteljica Zdenka. Od petoga pa do sada najviše je zaslužan razrednik Željko Ostojić. Hvala vam, dragi učitelji! Bili ste nam drugi roditelji, a prijatelji nam druga braća i sestre.

 Danas se rastajemo. Došlo je i to vrijeme. U oku nam suza sja, rastajemo se. Idemo dalje u život, opet u novu školu i među nepoznate ljude. Mi nikada više nećemo sjediti u istoj klupi, nećemo prepisivati zadaće, dijeliti međusobno stvari...Kažu:“Završilo je djetinjstvo, sada ste zreliji.„

Danas je završilo jedno veliko djetinjstvo, koje sam prošla s vama. Zbogom generacijo, zbogom 8.d!

Barbara Berbić, 8.d